Automobil iz Sarajeva

Sarajevski Gräf und Stift: Automobil koji je promijenio historiju

Automobil registarske oznake AIII-118, u kojem su 28. juna 1914. godine u Sarajevu, tokom vožnje u konvoju od šest automobila, ubijeni austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand (1863.–1914.) i njegova supruga Sofija Chotek (1869–1914), postao je jedan od najpoznatijih automobila u historiji. Taj događaj, poznat kao sarajevski atentat, smatra se povodom za izbijanje Prvog svjetskog rata.

Automobil je proizveo priznati austrijski proizvođač Gräf und Stift, koji su 1902. u Beču osnovali braća Franz, Heinrich i Carl Gräf te investitor Wilhelm Stift za proizvodnju automobila, kamiona, autobusa i trolejbusa (godine 2001. tvornicu preuzima MAN). Model 28/32 HP Doppel Phaeton imao je za ono vrijeme brojna napredna tehnička rješenja, zbog čega je bio izuzetno rijedak i ekskluzivan, a danas je poznat kao „sarajevski automobil“.

Imponzantni Doppel Phaeton s dva acetilenska fara, dva bočna svjetla i jednim stražnjim svjetlom, nosačem rezervnog kotača i sirenom, bio je šestsjedežni automobil dug 3700 mm, postavljen na uzdužne lisnate opruge s krutim osovinama.

Pogonio ga je redni četverocilindrični motor s dvama blokovima i T-glavom (dva bloka s po dva cilindra), radnog obujma 5880 cm³ i najveće snage 32 KS pri 1400 o/min, sa serijskim brojem 287am15.

Motor se podmazivao po patentu Aleksa Friedmana, dok je za hlađenje vodom korištena centrifugalna pumpa s hladnjakom izrađenim po Mercedesovoj licenci. Motor je pokretao rasplinjač s kliznim ventilom (patent Gräf und Stift), a za pokretanje hladnog motora služile su posebno dizajnirane posude iz kojih se benzin ulijevao izravno u komore za izgaranje. Paljenje je bilo magnetno sa svjećicama smještenim u komori iznad ventila.

Prijenos snage na stražnje kotače osiguravala je stožasta spojka s tarnim vlaknastim oblogama u uljnoj kupelji, nakon čega je slijedio četverostupanjski ručni mjenjač s hodom unatrag i kardanskom osovinom. Kao još jedno napredno rješenje, automobil je bio opremljen mehaničkom kočnicom na kardanskoj osovini hlađenom tekućinom te ručnom ekspanzijskom kočnicom na stražnjim kotačima. Za osvjetljavanje ceste služila su dva Carl Zeiss fara i za to vrijeme izuzetno napredna acetilenska svjetla (karbidne lampe).

Od narudžbe grofa Harracha do muzejske eksponiranosti

Nakon sarajevskog atentata, sudbina ovog automobila postala je predmet niza fascinantnih i jezivih priča koje su tumačili brojni istraživači. Njegova historija započela je 15. decembra 1910, kada je isporučen pripadniku Carske i kraljevske dobrovoljne automobilske postrojbe (Kaiserliche und Königliche Freiwilligen-Automobil-Korps), grofu Franzu von Harrachu (1870–1937). Godina 1914. donijela mu je zapovijed da sudjeluje na vojnim manevrima u Bosni i Hercegovini te da svoj automobil i vozača Leopolda Lojku (1886–1926) stavi na raspolaganje generalnom inspektoru oružanih snaga Monarhije i prijestolonasljedniku, nadvojvodi Franzu Ferdinandu, radi nadzora dvodnevnih vojnih manevara u okolici Sarajeva.

Veleposjednik grof Franz von Harrach platio je automobil, gume i instrumente 15.500 kruna (oko 40.000 eura). Iako je većini automobila marke Gräf und Stift karoseriju izrađivala tvrtka Armbruster K&K Hofwagenfabrik, grof Harrach odabrao je bečku radionicu Czerny & Co te naručio prekrasnu i raskošnu karoseriju izrađenu pretežno od aluminija, čija je putnička kabina bila presvučena najfinijom kožom (što je doplatio između 2.800 i 3.800 kruna).

Prema propisima koji su u Austriji vrijedili do 1938, vozačevo sjedalo i upravljačke komande nalazili su se s desne strane. Vozač je morao u potpunosti vladati ovim strojem jer se upravljao s pet nožnih komandi:

• papučicom gasa
• dvjema papučicama kočnice (kardanska i stražnja kočnica)
• papučicom kvačila
• papučicom za pokretanje motora (na krajnjoj lijevoj strani)

Na desnoj se strani nalazila nepomična pregrada na kojoj su bili montirani ručna kočnica i ručica mjenjača. Na rubu drvenog upravljača s četiri krakova nalazila se poluga za otvaranje ventila za dovod komprimiranog zraka u sirenu. Na samom dnu prostora iznad pedala nalazili su se kontrolni instrumenti: brzinomjer sa skalom do 100 km/h, pokazivač tlaka motornog ulja i otvor za sat (koji u ovom primjerku nije bio ugrađen).

Nakon što je svoje prve kilometre odvozio u Alpama i Sarajevu, vozilo Gräf und Stift nije prešlo više od 8.596 kilometara. Nakon atentata u Sarajevu vozilo navedeno više nikad nije sudjelovalo u prometu. U augustu iste godine, prema službenoj verziji, grof Franz von Harrach poklanja automobil Vojnohistorijskom muzeju u Beču, gdje je restauriran i 1957. izložen kao fizički dokaz događaja koji je zauvijek promijenio svijet.

Ko je bio Leopold Lojka?

Vozač jednog od najpoznatijih automobila na svijetu, koji je mogao promijeniti tok historije, rođen je 17. septembra 1886. u gradu Telču (južna Moravska) u porodici vozača Vaclava Lojke i majke Marije rođ. Jas. Nakon odsluženog vojnog roka u automobilskom korpusu austrougarske vojske, na preporuku grofa Franza von Harracha postao je njegov profesionalni, a potom i osobni vozač, kod kojeg je radio od 1910. do 1914. godine.

Tog sudbonosnog 28. juna 1914, oko 10:45 sati, nesretni vozač Lojka kretao se s automobilom na čelu kolone od šest vozila prema Vijećnici u Sarajevu, vozeći se obalom Apele uz rijeku Miljacku brzinom od 20 km/h. Na stražnjim su sjedištima sjedili nadvojvoda Franz Ferdinand i njegova trudna supruga Sofija, dok je grof von Harrach sjedio naprijed lijevo, pokraj vozača Lojke.

Kada je Lojka, prema prvotnom planu, skrenuo desno – jer ga nitko nije obavijestio o promjeni rute koju je prijestolonasljednik izmijenio kako bi posjetio ranjenog barona u bolnici – zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine, general Oskar Potiorek (1853–1933), koji je izravno odgovarao za sigurnost Franza Ferdinanda (i bio prvotna meta atentata), stojeći na nagaznoj dasci automobila, povikao je da idu u krivom smjeru. Kada je Lojka zaustavio auto i počeo polako voziti unatrag, atentator Gavrilo Princip – koji se sasvim slučajno zatekao samo nekoliko metara dalje s desne strane automobila – iz pištolja Browning M1910 kalibra 7,65x17 mm ispalio je dva hica usmjerena prema generalu Potioreku. Prvi metak pogodio je Franza Ferdinanda, a drugi suprugu Sofiju.

Nakon atentata Lojka je mobiliziran i poslan u Mostar. Godine 1916. premješten je u Klosterneuburg kod Beča, a 1920. demobiliziran je iz češke vojske s činom narednika. U braku sa suprugom Annom dobio je dvoje djece, pri čemu im je sin Francis umro, a supruga ga je 1923. napustila i ponovno udala. Nakon preseljenja iz Znojma u Brno držao je gostionicu, međutim u novoj poduzetničkoj ulozi nije bio uspješan. Grcao je u dugovima, a povremeno se opijao i izazivajući ekscese jer je živio u uvjerenju da je upravo on skrivio Prvi svjetski rat.

Gostima je često govorio kako je trebao odbiti zapovijed generala Oskara Potioreka – jer da u onom sudbonosnom trenutku nije zaustavio automobil, spriječio bi atentatora, a samim time i izbijanje rata te milione žrtava.

Napušten, zaboravljen i bolestan, umro je 1926. godine u svom stanu iznad gostionice.

Iako je nadživio svog vozača za 11 godina, grof Franz von Harrach sve do svoje smrti 1937. nije prestao žaliti što je sjedio s druge strane automobila i nije mogao zaustaviti atentatora; to je bila njegova trajna trauma. Upravo zahvaljujući njemu svijet zna nadvojvodine posljednje riječi: „Sofie, Sofie, ne umri! Ostani živa za našu djecu“, na što je nadvojvoda jednostavno odgovorio: „Ja sam dobro!“

Spomenik Franzu Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji podignut je na Latinskoj ćupriji u Sarajevu 1917, ali je nešto više od godinu dana kasnije uklonjen i premješten u vrt Narodnog muzeja Bosne i Hercegovine, odakle je sredinom 1970-ih godina misteriozno nestao.

Misteriji, legende i proturječnosti

Iako službena historija smrt nadvojvode Franza Ferdinanda smatra okidačem za početak Prvog svjetskog rata, o tom se događaju i danas ispisuju brojne tajne. Nedavno su se u medijima pojavile spekulacije povezane s registarskim oznakama automobila. Britanski Telegraph pisao je kako automobilske tablice navodno „otkrivaju“ tačan datum završetka Prvog svjetskog rata, koji se službeno okončao 11. 11. 1918.

Mnoge mitove prate i mračne priče. Prema predajama, vozilo je već po dolasku na posjed grofa von Harracha počelo privlačiti crne scenarije: bilo je u grofovom vlasništvu tek nekoliko dana kada se samo pokrenulo i pregazilo slugu, a i sam je grof s njime doživio nesreću.

Također, upadljiva su neslaganja u svjedočanstvima očevidaca:

• Dok očevici sarajevskog atentata čvrsto tvrde da je automobil u vrijeme atentata bio crvene boje, prema neslužbenim verzijama vozilo je prebojeno u vojničko-maslinastu boju i služilo do kraja rata.
• Kasnije je navodno završilo u Rumunjskoj u privatnim rukama te služilo čak i kao taksi, a za sve kasnije vlasnike vezivale su se jezive priče sa smrtnim ishodom.
• Na muzejskom primjerku nema tragova oštećenja od savezničkog bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, iako je vozilo tada pretrpjelo oštećenja.
• Službena verzija govori o dva hitca atentatora, dok službene fotografije očevidaca pretrage pokazuju tri rupe od vatrenog oružja na limu automobila.

Kruna svih kontradiktornosti jest i sudbina tadašnjeg službenog sudskog istražitelja atentata, Lea Pfeffera (1877–1952), kojeg je bečki dvor usred istrage jednostavno isključio zbog neposluha, a koji je kasnije u svojoj knjizi izdanoj 1938. godine opisao detalje sarajevskih događaja. Jesu li sve ovo zbrojevi slučajnosti ili nešto sasvim drugo – procijenite sami.

---

Izvori: Knjiga autora Šefika Brace Emrića (Sarajevo), Češki muzej Prag, Vojnoistorijski muzej Beč, Autoslavija Beograd