Pobeda M20

Kultni automobil „Victory-Pobeda“ bio je prvi sovjetski automobil koji je ponudio originalno inženjersko znanje, vlastitu mehaniku i autentičan identitet, a ne samo kupljeno ime modela ili serijske brojeve. O ruskoj „Pobedi“ američki časopis Science and Mechanics pisao je 1957. godine sljedeće:

„Mirna na kotačima, moćna na zahtjevnim cestama ako niste u žurbi. Na cesti ima vrhunsku stabilnost – vjerojatno zahvaljujući svojoj težini i čvrstom, kvalitetnom ovjesu.“

Časopis Auto Star je 1953. izvijestio da su „američki inženjeri pomno proučili i utvrdili kvalitetu izrade u mnogim različitim sklopovima. Na karoseriji ima dosta znakova ručnog rada. Ovdje-ondje mogu se primijetiti tragovi sitnih nedostataka, ali općenito je kvaliteta karoserije vrlo dobra.“

Nastanak legende i Staljinova odluka

Priča o sovjetskoj legendi započela je 3. februara 1943. u Moskvi, na sastanku na kojem je Andrej Liphart izvijestio o razvoju novih vozila, uključujući automobil GAZ-25, kasnije preimenovan u GAZ-M20.

Razvojni tim činili su:

• Aleksandar Kirillov: glavni dizajner karoserije
• Boris Kirsanov: voditelj tima za izradu pogonskog sklopa
• A. Krieger i Jurij Soročkin: nadzor nad motorom, šasijom i karoserijom
• Benjamin Samojlov: nadareni grafičar koji je kreirao konačni, prepoznatljivi izgled Pobede

Pobeda je bila promišljena vrlo temeljito – njezine linije nisu bile samo lijepe, već i izuzetno praktične. GAZ-M20 postao je prvi domaći automobil sa suvremenom, samonosećom limenom karoserijom. Obilje kromiranih detalja davalo mu je elegantan i kompaktan izgled, dok je u tehničkom smislu bio prepun inovacija: brojni električni indikatori, pokazivači smjera, grijanje stakala s pratećim zvučnim signalima različitih tonova te udobna i prostrana unutrašnjost za pet osoba, uz neovisni prednji ovjes i hidraulične kočnice.

Prilikom izbora motora razmatrao se šesterocilindrični GAZ-11 i četverocilindrična verzija. Dana 19. juna 1945, pet dana prije Parade pobjede, automobil je doveden na predstavljanje Josifu Staljinu. Staljin je bio skeptičan prema šesterocilindričnom motoru, a s obzirom na to da se poratna država suočavala s manjkom goriva, vozilo s manjim, četverocilindričnim motorom činilo se mnogo ekonomičnijim.

Nakon pomnog proučavanja oba modela, Staljin je rekao: „Moramo uzeti automobil s manjim motorom, auto je dobar.“ Uskoro je donesen dekret o obnovi i razvoju autoindustrije, te je 28. juna 1946. službeno počela serijska proizvodnja.

Zanimljivo je da je automobil u početku trebao nositi ime Rodina (Domovina). Prema predaji, tokom rasprave Staljin je upitao: „A koliko će koštati Domovina?“… Nakon toga automobil je preimenovan u Pobeda (Pobjeda).

Put do publike i izvozni uspjeh

Pobeda je postala simbol pobjede Crvene armade u Velikom domovinskom ratu, ali i jedan od prvih automobila koji je (pod određenim uvjetima) bio dostupan prosječnom potrošaču. Od 1946. postala je standardno vozilo sovjetskih taksi službi.

Ukupno je proizvedeno 235.999 vozila, od čega:

• 14.222 kabrioleta
• 37.492 taksi verzije
• Nekoliko specijalnih modela za potrebe KGB-a

Pobeda je bila prvi sovjetski automobil koji se proslavio i u inozemstvu – izvozila se u Finsku i Belgiju isključivo za potrebe taksi službi. Finci su Pobede masovno kupovali uoči Olimpijskih igara 1952. kako bi modernizirali prijestolnicu. Od 1951. do 1972. Pobeda se po licenci proizvodila i u Poljskoj, u tvornici FSO (Fabryka Samochodów Osobowych) pod nazivom Warszawa.

Britanski ugledni časopis The Motor zapisao je:

„Auto ‚Victory‘ ima pouzdanost i sposobnost vožnje na duge staze u zemlji gdje su ceste loše, a servisnih točaka malo… Ljepota linije, visoke performanse i praktičnost dolaze do izražaja, a pažnja posvećena detaljima poput upaljača za cigarete i grijalica pokazuje da je ova oprema itekako usklađena.“

Specifikacije

Osnovni model Pobeda M-20:

• Masa: 1460 kg
• Međuosovinski razmak: 2700 mm
• Dimenzije (D x Š x V): 4665 x 1590 x 1695 mm
• Obujam motora: 2096 cm³
• Snaga motora: 37 kW (50 KS)
• Najveća brzina: 105 km/h

Specijalni model Pobeda M-20G (KGB): Ograničena serija namijenjena isključivo potrebama KGB-a bila je opremljena snažnim 3,5-litrenim (3485 cm³) šesterocilindričnim motorom preuzetim s modela GAZ-12 ZIM, koji je razvijao brzinu veću od 140 km/h.