Sovjetski luksuz: GAZ Chaika M-13

U vrijeme socijalizma, posebice u komunističkom SSSR-u i bivšem istočnom bloku, proizvedeno je ogromno mnoštvo automobila, budući da je gotovo svaki veći sovjetski grad imao svoju automobilsku industriju. Riječ je o vozilima koja su, izuzev nekoliko rijetkih modela, na Zapadu, pa tako i u našoj bivšoj zajedničkoj državi, bila potpuno nepoznata.

Među takozvane superluksuzne automobile i limuzine ubraja se i GAZ Chaika M-13 (Čajka), čiji je prethodnik bio ZIM GAZ-M12.

Kao i obično za sovjetske prilike, luksuzne limuzine bile su namijenjene političkim liderima i nisu bile dostupne u slobodnoj prodaji. Ipak, bez obzira na to što se nisu mogli kupiti, „obični“ ljudi mogli su ih iznajmljivati za vjenčanja i druge svečanosti. Nažalost, nema podataka o tome jesu li građani sami smjeli upravljati vozilom ili je u cijenu najma bio uključen i službeni vozač. Ova luksuzna limuzina bila je rangirana odmah ispod službene državne limuzine ZIL-111.

Model Chaika (što u prijevodu s ruskog znači galeb) proizveden je u nekoliko karoserijskih izvedbi, sve do verzije s otvorenim krovom (kabriolet). Čajku su prvenstveno koristili pripadnici KGB-a, visoko pozicionirani politički dužnosnici te sovjetske ambasade diljem svijeta. Proizvodnja se odvijala između 1959. i 1981. (prvi prototip nastao je 1955/1956) u tvornici GAZ (Gorkovsky Avto Zavod) u gradu Gorkom – današnjem Nižnjem Novgorodu – te u Rigi (Latvija).

Iako je njezin prethodnik (ZIM GAZ M12) snažno vukao inspiraciju iz američkog Packarda Patriciana, Čajka je, kada zanemarimo naslijeđe prethodnika, bila potpuno sovjetski automobil razvijen uz vlastitu tehnologiju.

Tehničke karakteristike i unutrašnjost

Automobil je pokretao 5,5-litreni četverotaktni V8 vodeno hlađeni OHV motor koji je razvijao 195 KS pri 4.400 o/min, s kompresijskim omjerom 8,5:1. Redoslijed paljenja bio je 1-5-4-2-6-3-7-8, a promjer i hod klipa iznosili su 100/88 mm.

• Mjenjač: Automatski trostupanjski mjenjač kojim se upravljalo pomoću tipki na armaturnoj ploči, umjesto klasične ručice mjenjača.
• Pogon i performanse: Pogon na stražnje kotače, najveća brzina 160 km/h, a ubrzanje do 100 km/h trajalo je 20 sekundi.
• Potrošnja: Prosječno 21 litra 93-oktanskog benzina na 100 kilometara. Ugrađivala su se dva tipa rasplinjača (karburatora) – K-113 ili K-114.
• Dimenzije i masa: Masa praznog vozila iznosila je 2050 kg, međuosovinski razmak 3250 mm, duljina 5600 mm, visina 1620 mm, a širina 2000 mm.

Nasljednik modela M13 bila je Chaika M14. Za sovjetsku autoindustriju model M-13 predstavljao je čistokrvni prestiž. Kao posebnost isticala se druga vrsta sjedala koja je bila preklopna, čime se dobilo ukupno sedam sjedećih mjesta, dok je interijer bio bogato opremljen u rangu njemačkog superluksuznog Mercedesa. Ovu veliku, komfortnu limuzinu s nevjerojatnom armaturnom pločom krasila je karoserija preplavljena kromiranim detaljima. Primjenom najviših tehnoloških standarda tadašnjeg istočnog bloka (pa i šire), Čajka se pozicionirala u sam svjetski vrh limuzina te klase.

Ekskluzivnost i rijetkost

Zanimljivo je da vozilo nikada nije bilo namijenjeno izvozu ni komercijalnoj prodaji, iako je sovjetski automobil s ponosom bio izložen na brojnim međunarodnim sajmovima – od Ženeve, New Yorka i Meksika do Leipziga i Budimpešte. Unatoč tomu, nekoliko je primjeraka u znak diplomatske pažnje poklonjeno pojedinim predsjednicima država istočnog bloka te Kini.

S obzirom na vrlo malu ukupnu proizvodnju od svega nešto više od 3.100 vozila u dvadeset i dvije godine proizvodnje – za usporedbu, današnja tvornica Revoz u Novom Mestu tu kvotu modela Clio proizvede za svega tri dana – Chaika M13 danas je izuzetno tražen i prilično skup starodobnik na međunarodnim oldtimer forumima.